S-PISAK
Snježilo je. Mirisalo je na dugu, hladnu zimu. Iz prvobitnog talasa olakšanja, prenosilo me je u totalnu paralizu - prema konačnom ushićenju. "Dobra roba, konačno", pomislih. Nisam smio otvoriti oči - ali ne zbog zloslutnosti: sve je bilo prelijepo za ostaviti.
Sjedio sam, nenadano, ispod nekog smrznutog grožđa što se ispreletalo po svježe ofarbanim šipkama bordo boje, željeznoj konstrukciji. Mreža od šipki je trebalo da predstavlja moje djetinjstvo, stvari koje treba da dođu. Na drvenom stolu ispred mene je stajao komad hartije sa spiskom mojih omiljenih stvari. Kraj papira je uspravljen stajao kremenjaš, umašćen otiscima radničkih prstiju. "Sjediti ispod grožđa", pisalo je odvojeno od ostalih stavki. Počeo sam osjećati damare u rukama. Odvezao sam gumu i ispustio je na drveni stol. Po glavi su se razmnožile hiljade mrava i znao sam da ubrzo koračam prema finalu. A ipak, htio sam da nikad ne prestane. Samo ne tu noć, veliki Bože, ne sad.
Nakon slijedećeg, vrlo bolnog treptanja kapcima, umjesto drvenog stola i spiska, ispred mene se nalazio stakleni sto, okružen nepoznatim i veselim ljudima razjapljenih usta. Iphone je žmigao kao Andrijin Krst na nekom gadnom pružnom prelazu. Na ogromnom ekranu mog telefona iz budućnosti gledao sam film u filmu. Priču u priči. Stajao sam kraj pružnog prelaza u jednoj toploj noći, motor je radio, guzica mi je brujala naslonjena na haubu mog prosječnog auta u budućnosti, a moja djevojka, pomahnitala od ljubavi, plesala je sa druge strane rampe i uz luđački smijeh skidala komad po komad svoje bijele odjeće. Skvo, progovorio sam u filmu u filmu, i brujalo je po glavi do beskraja. Ličilo mi je na neki sveti indijanski ples, ta njena procedura, i mahnuo sam joj lijevom rukom te bacio čik u prašinu. Prije nego nas je razdvojio voz za Vinkovce i njegovi usijani prozori puni sudbina, prepoznao sam njeno uplakano lice u odsjaju tabakere. Kiša je otpočela u tom trenu, i nikad nije prestala. Brzinom kojom je mrljala njenu plavu šminku, prokletnica je sapirala ushićenje u slobodnom meni.
Osjećao sam da izlazim iz okna, treća smjena rudnika mrkog uglja. Koračao sam sa komoratima usporeno i umorno slušajući žamor okolo. Drugovi su šaptali o nesrećama, obavezama. Oni su se radovali svjetlu na kraju tunela, ja ne. Svakim svojim othookom, molio sam sve svete da mi podare još koji trenutak ovog zadovoljstva. Jebešga, pa i nek umrem poslije ovoga. Neće imati nikakvog smisla tražiti istu ovu robu za dan-dva. I opet sam odlučio da trepnem.
Poredani u stroj, kao specijalna covert vojna jedinica, ispred mene posjednutog na drvenu klupu bez drvenog stola, pod grožđem u svom punom mirisu i cvatu, jedne tople proljetne večeri, stajale su sve moje životinje. I mačke, i psi, i ptice i svi koje sam imao. Bili su spremni, kao i uvijek, ali i nekako veseli. Najednom sam osjetio užasnu tugu. Preplavilo me kao ogroman talas neizbježnosti. Prekinuo me neprirodni glas iz stroja, utješno. Rekao sam nekontrolisano, glasno: "želim da vas sve sretnem gore, jednog dana. i gore ću da vas najviše volim. gore ću da vam dam svu ljubav koju nisam znao pružiti ovdje. i vama, i svima ostalima". Onda su se pojavile ose. Njih desetak, zapravo. Izoštrenog pogleda sam vidio kako u svojim ručicama nose kantice polena, odnekle, nekuda. I svaka mi je namignula i svaka mi se nasmješila, tek da mi olakša. I sve je ponovo bilo ok. Stroj je opet bio veseo, ja sam se smirio.
Cigara je dogorila do prstiju, pa sam pripalio drugu. Slađa od šećera. Životinje su nestale. Ispred mene je sjedila Ona. Spakovana, ko da je sa stanice upravo. Formalna, hladna, onakva kakvu sam je najviše volio. Nisam te htio, rekoh, ali si opet došla. A kad si već tu, rekoh, posluži se. Imam košpe, kikiriki neljušteni, smoki, čokosmoki, imam svašta. Ali nemaš mene, reče ona. Ali imam sve, sve svoje omiljene stvari, vidi spisak - i pokažem joj ga. Nasmijala se i nestala. Vilica je popuštala i bol u vratu se opet pojavio. Očekivao sam još pet-šest minuta tereta na čelu, bol u koljenima, i onda će doći osjet prokrvljenja žila. Onaj jebeni osjet. Kad znam da je sve gotovo, i da sam opet samo svoj.
***
Držao sam spisak za podmiru ko da će mi ga neko ukrasti taj dan i klizao se po ulaštenim pločicama supermarketa. Nisam shvatao slova na papiru, bitan je bio spisak. Nisu bili bitni ljudi oko mene, ko robovi u lancima, bilo je bitno njihovo prisustvo. Morao sam nekako znati da sam ponovo tu, iako sam bio spreman dati svoj bezvrijedni život da sličice od sinoć vratim pred oči. Bio sam tako blizu, i svaki put sam sve bliži, znam. I znam da ću jednog jutra uspjeti, znam. Na ulazu u kuću zagrlio sam svoju dragu kao da je zadnji put, pomirisao šerpice na šporetu i poslije prvog findžana kafe priznao joj: "zamalo ti mene ne izgubi sinoć". A ona, ko da zna više od mene, klimne glavom i poljubi me u oko. De popij, ohladi se, reče. Pusti nam kakvu muziku, treba mi, rekoh. Ne, kaže ona, ne treba ti moj izbor i moj ukus. Treba ti moj glas. Glas. Nisam se usudio da potvrdim tu istinu, ali sam kraj nje tu noć zaspo sa Ayoko u ušima. Pjevušila je o mojoj poljuljanoj volji i sreći koju nikad nisam uspio prepoznati.
